Pretraži ovaj blog

ponedjeljak, 15. prosinca 2014.

Ljubav prema poslu i kriza

Šteta je što mladi u mnogim školama i fakultetima ne nauče voljeti struku za koju se educiraju. Nekima treba puno godina da nauče zavoljeti posao ili da napokon svjesno odaberu novi posao u kojem istinski uživaju. Neki o poslu razmišljaju isključivo kao aktivnosti koja osigurava egzistenciju. Šteta! Za mene je posao predivan izvor radosti i inspiracije, a vjerujem i da bi svaka osoba trebala težiti tom svjesnom odabiru.

Iako sam srećom vrlo rano shvatila čime se želim baviti, opet sam u prošlosti uspjela ući u neke poslovne situacije u kojima se nisam osjećala ugodno. Za one koji ne vole svoj posao, takvi izazovi mogu biti još teži. Važno je znati da su mnogi uspješni ljudi bili zaljubljeni u svoje zvanje te su od rane mladosti imali viziju i znali su čemu teže. Tako su prevladavali i najteže izazove i neugodna razdoblja. Nažalost, vidljivo je da mnogi ljudi još uvijek lutaju, bez obzira na dob i zanimanje.

Još uvijek se škole doživljavaju samo kao prolazno razdoblje koje treba odraditi. Škole bi trebale biti priprema za život i rad. A kad školu završimo, moramo znati da edukacija ne treba nikada prestati... Učenje treba biti odabir za cijeli život... I tako, kad naučimo uživati u nekom području, tek onda možemo istraživati, stvarati i kreirati.

O ljubavi prema poslu razgovarala sam s prof. Nadom Bučević i upitala je tko su, po njenom mišljenju, poslovno najuspješniji ljudi. Prof. Bučević u poslovnom smislu najuspješnije smatra one ljudi koji su od vlastite ljubavi za određenom stvari, idejom, projektom ili uslugom stvorili posao na čijem je samom kraju novac kao krajnja materijalizacija te ljubavi. Prof. Bučević je ovo rano čak smatrala i smislom života. Od strasti stvoriti posao... Toliko dugo radimo u životu, da je prava umjetnost raditi ono što volimo i od toga živjeti.

Prof. Bučević naglašava da se ne mogu negirati važnost i pravila ponude i potražnje. Rano je dobila izvrstan poslovni savjet koji glasi – u današnjem društvu jedino istinski mjerilo poslovne vrijednosti našeg proizvoda ili usluge jest da sa druge strane postoje oni koji to žele kupiti. Sve drugo tek je ideja o nekakvom poslu. Prof. Bučević ističe da se pravila tržišta moraju poštovati. Posebno potražnja. Ona je okidač naše ponude i zapravo jedini kriterij poslovnog uspjeha. Smatra da ovo pravilo moramo znati. Po svojoj mjeri možemo kreirati sve ono što ne pripada vanjskom dijelu tržišta već unutarnjoj poslovnoj politici. Prof. Bučević po svojoj mjeri kreira i odnos prema konkurenciji. Tako da zauzima stav da ona ne postoji ni u jednom negativnom kontekstu. Ona pokreće, motivira, drži nas "budnima" i upozorava da je jedini kriterij kvaliteta i rezultat. Kad su ta dva kriterija zadovoljena svejedno je kakva su poslovna pravila i tko ih kreira. Ovo jamči uspjeh unutar svih pravila.

Prof. Bučević smatra da kriza i postoji i ne postoji, odnosno pitanje krize smatra relativnim. Neki u krizi žive nikad bolje. I tako je oduvijek. A ako takvi postoje, a postoje i potpuno su legitimno došli do tog uspjeha, postoji li onda uopće kriza kao generalni pojam. Kriza je pojam uma. Ništa drugo. U svakom vremenu bit će podržana dobra ideja, dobar projekt za kojim postoji interes tržišta. Tržište će stvoriti poslovni uspjeh samo po sebi, a država će uvijek naći interes u tome. Mnogi pripisuju krizi tek nedostatak dobre ponude.

Kriza je i izgovor. Mnogi danas rade poslove koje su potpuno sami osmislili i stvorili i za njihovu ponudu postoji ogromno tržite. Nije li tada za njih kriza bila zapravo životna prilika?

I u krizi ljudi uvijek nešto trebaju. Nema poslovne krize za one koji znaju tržištu dati ono što mu treba i kada mu treba. Prof. Bučević zaključuje da u gospodarskom smislu apsolutno kriza postoji. No, poručuje da sada ako pogledate državu u krizi kao poslovni subjekt, shvatit ćete da (u kontekstu o kojem je govorila), to znači da je država tek nekreativna, neinovativna i nema dobrih ponuda ili ideja. To za nju znači kriza.

(objavljeno na portalu Profitiraj.hr)