Čitajući knjigu autora Knoblauch, Huger i Mockler, pronađoh zanimljiv tekst o kojem vrijedi razmisliti...
Daj si vremena za razmišljanje, to je izvor snage.
Daj si vremena za rad, to je cijena uspjeha.
Daj si vremena za igru, to je tajna mladosti.
Daj si vremena za čitanje, to je temelj znanja.
Daj si vremena za pobožnost, to briše zemaljsku prašinu s tvojih očiju.
Daj si vremena za snove, to je put do zvijezda.
Daj si vremena za smijeh, to pomaže nositi breme života.
Daj si vremena za ljubav, ona je istinsko bogatstvo u životu.
Daj si vremena i osvrni se, dan je prekratak da bismo bili samoljubivi.
Daj si vremena za druženje i pomaganje prijateljima, to je izvor sreće.
Vrijeme je najograničenije sredstvo koje imaš na raspolaganju
Zato si daj vremena i uživaj u mirisu ruža.
I tako nešto razmišljam u kasne večernje sate, toliko je sitnih radosti i zadovoljstava oko nas... Pored njih ponekad prolazimo kao nezainteresirani putnici ili slučajni prolaznici. Uživanje u tim sitnicama nam daje snagu da jače doživimo svakodnevnicu i zadržimo pozitivna sjećanja za neko buduće vrijeme. Takvi trenuci zabilježeni našim mentalnim i emocionalnim fotoaparatom trajni su podsjetnici na sve ono lijepo što imamo oko sebe. Svi možemo napuniti te fotoalbume... Za neke se treba više potruditi, neke treba malo duže popunjavati, ali svi imamo jednaku priliku kreirati ih...
