Kao dijete, imala sam jednu šepavu kokoš koja se zvala Mikica. Mikica je bila moja draga prijateljica, vrlo spretna i profinjena u svom šepanju. I voljela sam je, jednako kao i Mikija, njenog životnog partnera. Prije par dana mi je draga polaznica Marijana rekla da je napisala poučnu priču o šepavoj kokoši i pomislila sam da to ne može biti slučajno!
Prenosim Marijaninu priču na svom blogu jer u njoj vidim poruku. Svatko od nas igra neku ulogu u životu i uči. Svi mi učimo prolazeći kroz različite životne faze. U tim fazama, ako smo mudri, mijenjamo sebe, ali isto tako utječemo i na druge ljude. Svatko od nas treba odlučiti kakvu ulogu želi igrati. Ponekad se dogodi da spletom okolnosti malo "zašepamo" i vratimo se koji korak unatrag... To ne znači neuspjeh. To znači da ćemo tako prikupiti snagu s kojom možemo krenuti dalje prema svojoj svrsi. Za one koji još ne znaju svoju svrhu u životu kojeg žive, nadam se da ćete je uskoro pronaći... Isto tako, nismo svi jednako dobri u svemu. Svatko od nas je jedinstven i ima svoj potencijal. Kad ga prepoznamo, trebamo raditi na njegovom razvoju. Ne postoji osoba koja ga nema. Kad znamo u kojem smjeru idemo, i kad smo spremni, dogode se čuda "iz vedra neba". Te nagrade dođu kad ih najmanje očekujemo i vrlo često iz izvora kojeg ne očekujemo...
Želim vam da samostalno i svjesno upravljate svojim pričama na dobrobit sebe i barem još jednog živog bića.
Priča: Šepava kokoš (napisala Marijana Mrvoš)
Šepava kokoš je bila prava sablazan za društvo. Osim što je bila šepava kad god je nešto trebala vidjeti zamaglilo bi joj se pred očima, a kad je štogod htjela artikulirati zanijemila bi. I ono malo perja bi joj se totalno poklopilo i zaista bi se osjećala kao pokisla kokoš. Sve ove nevolje zadesile su šepavu kokoš onoga dana kad je odlučila napustiti štalu u kojoj se izlegla i gdje je bio njen dom. Onako s maglicom na lijevom oku polagano je išetala iz poznatog okruženja. Omamila se zrakom, oduševila zelenom travom. Srela je i razna stvorenja koja do tad nije poznavala. Mačka Martina, psa Maštrišimuša, a i nekoliko crva za koje nije znala što predstavljaju. Nisu joj bili poznati ni mačak, ni pas ali crvi su je privlačili onako duguljasti i vrpoljavi. Mamili su na istraživanje. Da je tad znala možda bi kojeg bila i kljucnula i zasladila se, ali u međuvremenu je postala vegeterijanac. Prestala je jesti meso onog dana kad je vidjela pijetla u amperu, poklopljenih krila, bez glasa. Na zemlju su kapale kapljice nečega crvenog. Činilo joj se da to nije u redu.
To s crvima je posebna priča. Čim bi šepava kokoš koja tad nije šepala izašla van, a to je počela činiti često, crvi bi brže bolje nestali s livade. Jednog dana jedan od njih je zaspao na suncu i probudio se ugledavši veliku tamnu sjenu nad sobom. Gledala su ga dva sitna oka i približavao mu se špičasti kljun.
"Kokoš!", podvrisnu on i sklupča se. Uvukao se u sebe da ga se ne prepozna i usrdno molio.
"Premilostivi Bože, svemogući, spasi me od pogibelji! Obećavam da ću se redovito pričešćivati i dolaziti na misu!"
"Tko si ti?", začuo je sitan glas, pomalo napukao, nimalo opasan.
Izvinuo je par članaka i onako s oprezom pogledao u kljun koji se stvorio pokraj njega. Stresao se i sklupčao nazad.
To s crvima je posebna priča. Čim bi šepava kokoš koja tad nije šepala izašla van, a to je počela činiti često, crvi bi brže bolje nestali s livade. Jednog dana jedan od njih je zaspao na suncu i probudio se ugledavši veliku tamnu sjenu nad sobom. Gledala su ga dva sitna oka i približavao mu se špičasti kljun.
"Kokoš!", podvrisnu on i sklupča se. Uvukao se u sebe da ga se ne prepozna i usrdno molio.
"Premilostivi Bože, svemogući, spasi me od pogibelji! Obećavam da ću se redovito pričešćivati i dolaziti na misu!"
"Tko si ti?", začuo je sitan glas, pomalo napukao, nimalo opasan.
Izvinuo je par članaka i onako s oprezom pogledao u kljun koji se stvorio pokraj njega. Stresao se i sklupčao nazad.
"Tko si ti?", začuje ponovno taj tihi, napukli glas i odluči se ovaj put biti hrabar. Ponavljao je u sebi: "Svevišnji budi sa mnom. Odužit ću ti se tako mi moje člankonožaste časti". Ponovno je provirio i svojim najodlučnijim glasom progovorio: "Ja sam crv, potomak najvećeg vladara ovog travnjaka. A tko si ti?"
"Ja sam, ja sam", zamucala je kokoš, "ja, ustvari, niti ne znam tko sam. Nikad mi nitko nije rekao tko sam. Ja nekako mislim da sam pijetao".
"Pijetao", razvalio je crv osmijeh od usta do usta, "bolju šalu još nisam čuo. Pijetao bez krijeste i tako plah. Ne, ti si kokoš, ako me moje oči dobro služe".
"Kokoš, pijetao, zar to nije isto?", zapita plahi glas.
"Nije!", zakukuriče jedan glas i kljucne kokoš po glavi. "Ti nezahvalna kokoši, marš nazad u kokošinjac!"
Kokoš je bila zatečena ovom grubošću. Sve joj se vrtilo pred očima al' gle čuda nije joj se maglilo pred očima, samo joj se vrtilo. U taj tren srušila se u nesvijest i ostala ležati satima. Pijetao je frknuo krijestom i odmarširao u kokošinjac da tamo pravi reda. Crv je iskoristio priliku da nestane na sigurno. Kokoš se probudila. Bila je već noć. Glava ju je boljela i sve joj je tutnjalo, ali oči su bile bistre. "Kokoš i pijetao nisu isto", pomisli si ona. "Kako to može biti? Od kuda njemu samo pravo da me onako napada i omalovažava", sijevale su misli kokošjom glavom. "Od kuda sve ovo'", pitala se kokoš. "Ovakve misli nisam imala do sad. Bit će od svježeg zraka", pomisli kokoš i zaspa dubokim snom. Probudila ju je vika. Netko je vikao. Podignula se i vidjela neku spodobu kako joj se približava. Čula je neko mrmljanje.
"Nesrećo jedna, umjesto da neseš jaja, ti se izležavaš na travnjaku. Iš, iš!", zavikalo je to neobično stvorenje i zaprijetilo joj nečim. "Ne kreneš li istog časa, završit ćeš u loncu", nastavljao je taj isti krešteći glas.
"Završit ću u čemu?", zakokodakala je kokoš.
"Gle ti nju, još kokodače, a nigdje jaja. Jalova kokoš. Pokazat ću ja tebi gdje ti je mjesto!" Kokoš je osjetila kako ju je nešto udarilo. Kasnije je od Maštrišimuša saznala da ju je gazdarica imanja odalamila metlom. Dok je letjela prema kokošinjcu pri doskoku je ozlijedila nožicu. Tako je postala šepava kokoš. Pokušavala se podignuti, ali nije mogla. Načisto se predala i ostala ležati. Nakon nekog vremena do nje se došuljao mačak Martin, oblizao joj nožicu i nalijepio neku travu.
"Ostani tako mirna neko vrijeme", rekao joj je Martin, "ako si žedna donijet ću ti malo vode, ali bilo bi najbolje da malo miruješ!"
"A tko si ti?", upita sad već šepava kokoš.
"Mačak Martin, star sedam godina, na vašoj pomoći visočanstvo", kako to reče zaprede i počeše je brkom.
"Sviđa mi se što si izašla iz kokošinjca. Zaželio sam se društva."
Legao je pokraj nje i namjestio joj šapu pod glavu. Kako mekano, pomislila je kokoš i zaspala. Probudila se u velikoj pletenoj košari. Mačka nigdje u blizini. Nožica ju je prestala boljeti. Ustala je, ali kad je stala na obje noge malo se nakosila ili naherila. Polagano je odšepala do kokošinjca. Tamo je sve bilo mirno. Koke su mirno stajale na prečkama, pijetla nigdje. Postalo joj je dosadno. Okrenula se i vratila ponovno u vrt. Tamo je bilo puno interesantnije i zabavnije zaključila je. Počela je istraživati okoliš, kamenčiće, travu, zrnje. Tu i tamo bi ponešto kljucnula.
"Hm, ova trava je skroz fina i baš mi prija", šaputala je u sebi. "I ovaj kamenčić mi baš nekako dobro padne na želudac". Kokoš je šepucala i uživala. Najednom osjeti Martinov brk.
"Martine, gdje si ti bio?", upita ga.
"Smucao sam se po selu", odgovori Martin. "Omrsio sam brk susjedovim špekom i jedva izvukao živu glavu. A zašto ti nisi u kokošinjcu?"
"Ja sam, ja sam", zamucala je kokoš, "ja, ustvari, niti ne znam tko sam. Nikad mi nitko nije rekao tko sam. Ja nekako mislim da sam pijetao".
"Pijetao", razvalio je crv osmijeh od usta do usta, "bolju šalu još nisam čuo. Pijetao bez krijeste i tako plah. Ne, ti si kokoš, ako me moje oči dobro služe".
"Kokoš, pijetao, zar to nije isto?", zapita plahi glas.
"Nije!", zakukuriče jedan glas i kljucne kokoš po glavi. "Ti nezahvalna kokoši, marš nazad u kokošinjac!"
Kokoš je bila zatečena ovom grubošću. Sve joj se vrtilo pred očima al' gle čuda nije joj se maglilo pred očima, samo joj se vrtilo. U taj tren srušila se u nesvijest i ostala ležati satima. Pijetao je frknuo krijestom i odmarširao u kokošinjac da tamo pravi reda. Crv je iskoristio priliku da nestane na sigurno. Kokoš se probudila. Bila je već noć. Glava ju je boljela i sve joj je tutnjalo, ali oči su bile bistre. "Kokoš i pijetao nisu isto", pomisli si ona. "Kako to može biti? Od kuda njemu samo pravo da me onako napada i omalovažava", sijevale su misli kokošjom glavom. "Od kuda sve ovo'", pitala se kokoš. "Ovakve misli nisam imala do sad. Bit će od svježeg zraka", pomisli kokoš i zaspa dubokim snom. Probudila ju je vika. Netko je vikao. Podignula se i vidjela neku spodobu kako joj se približava. Čula je neko mrmljanje.
"Nesrećo jedna, umjesto da neseš jaja, ti se izležavaš na travnjaku. Iš, iš!", zavikalo je to neobično stvorenje i zaprijetilo joj nečim. "Ne kreneš li istog časa, završit ćeš u loncu", nastavljao je taj isti krešteći glas.
"Završit ću u čemu?", zakokodakala je kokoš.
"Gle ti nju, još kokodače, a nigdje jaja. Jalova kokoš. Pokazat ću ja tebi gdje ti je mjesto!" Kokoš je osjetila kako ju je nešto udarilo. Kasnije je od Maštrišimuša saznala da ju je gazdarica imanja odalamila metlom. Dok je letjela prema kokošinjcu pri doskoku je ozlijedila nožicu. Tako je postala šepava kokoš. Pokušavala se podignuti, ali nije mogla. Načisto se predala i ostala ležati. Nakon nekog vremena do nje se došuljao mačak Martin, oblizao joj nožicu i nalijepio neku travu.
"Ostani tako mirna neko vrijeme", rekao joj je Martin, "ako si žedna donijet ću ti malo vode, ali bilo bi najbolje da malo miruješ!"
"A tko si ti?", upita sad već šepava kokoš.
"Mačak Martin, star sedam godina, na vašoj pomoći visočanstvo", kako to reče zaprede i počeše je brkom.
"Sviđa mi se što si izašla iz kokošinjca. Zaželio sam se društva."
Legao je pokraj nje i namjestio joj šapu pod glavu. Kako mekano, pomislila je kokoš i zaspala. Probudila se u velikoj pletenoj košari. Mačka nigdje u blizini. Nožica ju je prestala boljeti. Ustala je, ali kad je stala na obje noge malo se nakosila ili naherila. Polagano je odšepala do kokošinjca. Tamo je sve bilo mirno. Koke su mirno stajale na prečkama, pijetla nigdje. Postalo joj je dosadno. Okrenula se i vratila ponovno u vrt. Tamo je bilo puno interesantnije i zabavnije zaključila je. Počela je istraživati okoliš, kamenčiće, travu, zrnje. Tu i tamo bi ponešto kljucnula.
"Hm, ova trava je skroz fina i baš mi prija", šaputala je u sebi. "I ovaj kamenčić mi baš nekako dobro padne na želudac". Kokoš je šepucala i uživala. Najednom osjeti Martinov brk.
"Martine, gdje si ti bio?", upita ga.
"Smucao sam se po selu", odgovori Martin. "Omrsio sam brk susjedovim špekom i jedva izvukao živu glavu. A zašto ti nisi u kokošinjcu?"
"Znaš ne sviđa mi se biti u kokošinjcu, tamo je jako dosadno. Mogu li se ja preseliti kod tebe u košaru?"
"Možeš, jedino moramo smisliti način kako da tako šepava ne završiš u loncu."
"Martine, što to znači, da ne završim u loncu?", upitala je kokoš.
"To znači da ti slome vrat i posrču te u juhi", odgovorio je Martin.
"Martine to je strašno, ne želim da me posrču. Molim te, pomozi mi!" Šepava kokoš se sva šćućurila i drhturila. Martin je spustio svoju šapu na njeno plaho perje i odgovorio: "Znam kako ćemo te spasiti. Naučit ćeš tjerati ostale kokoši u kokošinjac i tako ćeš postati čuvarica kokošinjca."
"A kako je Martin ishodovao da uz pijetla i ja budem čuvarica kokošinjca, nemam pojma. Iskreno, to i nije bio neki zadatak. Ja sam bila jedina koka koja je šetala po vani, ali titula mi je omogućila da živim na slobodi i da ne završim u loncu. Kasnije sam saznala da je Martin bio najmiliji mačak u kući. Još davnih dana spasio je gazdaričino dijete od utapanja i njegovom brku se nije moglo odoljeti. Zauzeo se za mene na višem mjestu. Šepavost me nije smetala, dapače postala je moja prednost. Dala mi je priliku da bolje vidim i čujem i da se ne bojim pa kako god mi se pijetao ili metla činili zastrašujućim."
"Možeš, jedino moramo smisliti način kako da tako šepava ne završiš u loncu."
"Martine, što to znači, da ne završim u loncu?", upitala je kokoš.
"To znači da ti slome vrat i posrču te u juhi", odgovorio je Martin.
"Martine to je strašno, ne želim da me posrču. Molim te, pomozi mi!" Šepava kokoš se sva šćućurila i drhturila. Martin je spustio svoju šapu na njeno plaho perje i odgovorio: "Znam kako ćemo te spasiti. Naučit ćeš tjerati ostale kokoši u kokošinjac i tako ćeš postati čuvarica kokošinjca."
"A kako je Martin ishodovao da uz pijetla i ja budem čuvarica kokošinjca, nemam pojma. Iskreno, to i nije bio neki zadatak. Ja sam bila jedina koka koja je šetala po vani, ali titula mi je omogućila da živim na slobodi i da ne završim u loncu. Kasnije sam saznala da je Martin bio najmiliji mačak u kući. Još davnih dana spasio je gazdaričino dijete od utapanja i njegovom brku se nije moglo odoljeti. Zauzeo se za mene na višem mjestu. Šepavost me nije smetala, dapače postala je moja prednost. Dala mi je priliku da bolje vidim i čujem i da se ne bojim pa kako god mi se pijetao ili metla činili zastrašujućim."
