Evo jedan fenomen u međuljudskim odnosima... Priča mi prijateljica kako ima prijatelja koji je zove negdje da se nađu pa se dogodi da ona ne može. Onda ona zove njega drugom prilikom pa on isto ne može. Sljedeći put kad ovaj zove, onda napomene kako ona nikad nema vremena za njega i čudi se kako nikad nema prilike da se druže. Ovi njeni pozivi "ne vrijede" i još joj prigovara želeći da se osjeća loše (da osjeti neku vrstu grižnje savjesti). Ona se pita u čemu je štos jer svaki put se potrudi da nađe neki drugi termin, odnosno prijedlog da se mogu vidjeti...
Neki ljudi vole druženje, ali po njihovom, na njihovom igralištu, igrajući igru koju oni vole igrati, u terminu koji njima odgovara, pod uvjetima koji njima odgovaraju, u trajanju koje njima odgovara. Ako ne može tako, oni uzmu loptu i odu doma.
Zaključak je: Ili ima prijatelja koji je uopće ne poznaje ili je to isključiva osoba koja želi da bude samo po njegovom. Za suživot, za druženje, za posao -uvijek treba suradnja. Onaj tko hoće da bude po njegovom, najbolje je da si nabavi cvijet i gleda u njega i prenosi ga po stanu ;) Ne znam hoće li se cvijetu sviđati svako mjesto, ali neće zucnuti ni riječ i bit će poslušan... :)
Neki ljudi vole druženje, ali po njihovom, na njihovom igralištu, igrajući igru koju oni vole igrati, u terminu koji njima odgovara, pod uvjetima koji njima odgovaraju, u trajanju koje njima odgovara. Ako ne može tako, oni uzmu loptu i odu doma.
Zaključak je: Ili ima prijatelja koji je uopće ne poznaje ili je to isključiva osoba koja želi da bude samo po njegovom. Za suživot, za druženje, za posao -uvijek treba suradnja. Onaj tko hoće da bude po njegovom, najbolje je da si nabavi cvijet i gleda u njega i prenosi ga po stanu ;) Ne znam hoće li se cvijetu sviđati svako mjesto, ali neće zucnuti ni riječ i bit će poslušan... :)
