Postoje ljudi koji stalno hodaju prema svojim ciljevima. Ne mogu ih pratiti oni koji se žale na neudobne cipele, oni koji zastaju da provjere što ima u tuđim dvorištima i oni koji se svađaju putem. Ići prema svom ponekad znači hodati sa žuljevima, a ponekad kroz doline pune cvijeća i dragih ljudi. Do najljepšeg pogleda često treba doći, preskočiti pokoju prepreku i znati da vas čeka. Svi koji se vrate, vraćaju se istim putem, a na njemu pronalaze samo ostatke onoga što su drugi odbacili. Ipak, u povratku nije dosadno, jer uvijek imate društvo onih koji se vraćaju i tješe jedni druge da je tako najbolje...
