Obično svoj životopis počinjem rečenicom „Nakon što sam završila 1. ekonomsku školu u Zagrebu, upisala sam Ekonomski fakultet, diplomirala u roku i nakon četiri godine magistrirala, a trenutno završavam doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu... Vodim tvrtku Filaks i osnivačica sam ustanove za obrazovanje odraslih Poslovno učilište Filaks...“
Istina je zapravo da znanje samo po sebi i nema neku moć. Ako ne djelujemo i nismo aktivni, znanje nije jamstvo za uspjeh. Neki su ljudi nakon što su završili srednju školu ili fakultet stali, nisu radoznali, nemaju volje i ne vide smisao u čitanju knjiga, stručnoj literaturi ili edukaciji. Isto tako, neki su imali volju, no nažalost financije su ih spriječile da se posvete edukaciji pa su morali u potragu za poslom. Neki su imali složene obiteljske odnose pa nisu mogli posvetiti se sebi i svom razvoju...
Sve to mogu biti valjani razlozi, ali i opravdanja. Važno je naglasiti da edukacija ne mora biti samo formalna, niti je važno da svi nastave učiti na studijima. Usavršavati se možemo samostalno svaki dan, čitanjem, usvajanjem novih vještina, pohađanjem različitih radionica ili jednostavno promatranjem drugih.
Što nas tjera dalje? Zašto sam članak o volji i uspjehu počela rečenicom o sebi? Ako se vratim korak unatrag, onda bi moj životopis trebao ići ovako: „Nakon što smo u dvije sekunde izgubili sve to smo imali, odnosno nakon što je pala granata na našu kuću, nakon čega smo izgubili krov nad glavom i sve što su moji roditelji stvarali 18 godina, preselila sam se u novu sredinu, upisala 1. ekonomsku školu i tako dalje...“ Neću pisati o tome da nam je bilo teško što smo ostali bez ičega, krenuli od nule, odnosno minusa.... Više volim govoriti o tome da sam odlučila krenuti dalje.
Dakle, što čovjeka koji nema ništa natjera da krene dalje? Prvo, baš i nemate drugog izbora... Nemate što izgubiti. Kada ste na dnu, možete jedino dalje tonuti ili početi gledati prema gore. I tako sam se ja polunesvjesno (sada vidim da je bilo sve s razlogom i smislom), odlučila ponašati kao da se ta gorka istina ne odnosi na mene. Ni mnogo mojih poznanika ne zna za ovaj početak. Zašto bismo se vraćali na nešto ružno, kad nas u životu može čekati toliko toga novog, boljeg i posebnog? Znala sam da je edukacija i rad na sebi jedan od načina da proširim spoznaje i poboljšam život. Imala sam i volju.
Treba 10 000 sati da u nečem postanemo stručni
Još u 17. stoljeću Oliver Cromwell rekao je da prestajemo biti dobri ako se prestanomo truditi biti bolji. Međutim, često se očekuje da poboljšanje dođe preko noći. Ako ne dođe u roku dan ili dva, ljudi znaju odustati. Za sva poboljšanja treba vremena. Neki stručnjaci kažu da nam treba oko 10.000 sati da bismo postali vrhunski majstor u svom poslu, bez obzira o čemu je riječ. Dakle, treba svaki dan naučiti nešto novo, imati volju, popraviti nešto kod sebe iz dana u dan i na kraju će s vremenom doći rezultati.
Oni neće doći ako nemamo volju biti dosljedni. Kao što nitko za nas ne može vježbati trbušnjake ni naučiti njemački jezik, tako nitko za nas ne može preuzeti ni tu odgovornost da nas odvede do ostvarenja našeg cilja. Svaka knjiga, članak, predavanje ili radionica, radno mjesto, svaki pozitivan razgovor ili sastanak vode prema novom znanju, usavršavanju i razvoju. Prirodno je da želimo napredovati, rasti i razvijati se. U takvoj situaciji raste nam i samopouzdanje. Katkad se dogodi da jednostavno ne vidimo svjetlo na kraju tunela. I nije moguće unaprijed vidjeti put.
Ne možemo znati što će se sve dogoditi, ali pogledamo li u prošlost, vidjet ćemo da životni mozaik ima smisao, da smo iz toga nešto vrijedno naučili i da nas to danas čini kvalitetnijom osobom. Bez obzira na to jeste li na dnu, jeste li prešli već dobar dio puta ili ste tik do vrha, uvijek sve aktivnosti začinite voljom. Umjesto da zbrajate što se loše dogodilo, od sada odlučite mjeriti samo pozitivne korake i svoj napredak u životnoj utakmici.
(članak objavljen na Sensa portalu)
