U poslovnom životu susrećemo različite ljude. Neki nam pomognu da shvatimo kakvi nikada ne želimo biti, neki nam pokažu kakvi smo bili, dok su neki od njih predivni učitelji od kojih svakodnevno primamo zrnca mudrosti i istine. Stručnjaci kažu da smo mi prosjek 5 osoba s kojima provodimo najviše vremena... Bez obzira jeste i zadovoljni s vašim prosjekom ili niste, važno je znati da je i to neka vrsta učenja...
3 različite priče o poslu i prijateljstvu stižu nam od inovatorice i TV scenaristice Diane Pečkaj Vuković:
„Vi niste ovdje da biste bile prijateljice, nego suradnice“, obrecnula se jednom na nas šefica. Bila je to mala privatna redakcija u kojoj su radile samo žene. Naravno da smo se međusobno brzo zbližile, sprijateljile, otvorile. Raditi u takvom okruženju bilo je ugodnije, prisnije, a naše prijateljstvo nosilo je i neke prednosti, međusobno smo se podržavale, pomagale, uskakale jedna drugoj. I pokrivale se kad je trebalo, znate već što to znači. Branile smo jedna drugu kad bi šefica kritizirala neku od nas, čak i kad smo znale da je u pravu. U opuštenijim trenucima zafrkavale smo se, ponekad je ogovarale kad je plaća kasnila ili kad bi sazvala kolegij u petak u pet. Takvi bi razgovori naravno naglo prestajali čim bi se šefica pojavila. Stvorio se tako s vremenom neki jaz, dvije suprotne strane, na jednoj ona, na drugoj mi, zaposlenice. Ljutilo ju je to, osjećala je da nam je prijateljstvo iznad poslovnosti i jasno nam je davala do znanja da to ne podržava. Njezin je interes bio prije svega iznad vode održati malu tvrtku (sada znam što to znači!) u koju je mnogo uložila, radila je puno i potpuno posvećeno. I očekivala je to isto od nas, svojih zaposlenica. A kako prijateljstvo ima neka druga pravila od poslovnog odnosa, ponekad je naše prijateljstvo zaista narušavao idealno poslovanje. Zato moram priznati da je sada, s vremenskim odmakom i većim iskustvom, razumijem. Prijateljstvo rođeno u redakciji nastavilo se i nakon što smo sve otišle s tog posla, a sve ono što smo tamo zajedno prošle sasvim mu je sigurno dodalo još jednu dubinu i kvalitetu.
Priča druga. Kasnije sam se našla u situaciji da i sama budem nadređena, voditeljica scenarističkog tima na jednom velikom projektu. U ekipu sam sama mogla izabrati suradnike, ljude koji mi odgovaraju, i nastao je jedan sjajan tim zanimljivih i živopisnih suradnika s kojima sam se odlično slagala. Pisanje je specifičan posao, scenarij ne može nastati u uštogljenoj, sterilnoj atmosferi pa smo se puno družili, zabavljali, razgovarali i ubrzo se među nama razvilo prijateljstvo. Znala sam životne okolnosti svojih suradnika, njihove privatne probleme, želje, strahove... I oni moje. I sve je to naše radne dane činilo ugodnijim i plodnijim do trenutka kad su se okolnosti promijenile. Moji nadređeni skratili su nam rokove, ubrzali tempo, pritisak je bio strašan. O našem je poslu ovisio posao tristotinjak ljudi na cijelom projektu. Na meni je bila odgovornost da svoju ekipu reorganiziram tako da od njih dobijem ono što su nadređeni tražili. Odjednom mi se prijateljski odnos koji sam s njima uspostavila pokazao kao velika smetnja. Jer, ja sam im sada bila prijateljica, a ne šefica. Kako sam mogla tražiti od prijateljice da radi petnaest sati dnevno kad sam znala da doma ima dvoje male, boležljive djece? Kako odbiti kolegi slobodne dane da otputuje na svadbu bratu za kojeg sam znala da mu je jedina obitelj? Kako reći jednoj manje uspješnoj članici tima, koju smo do tada svi pokrivali, da se mora trgnuti ili ću je morat zamijeniti? Našla sam se pred nemogućim izborom, pregaziti prijateljstvo ili prekoračiti rokove i snositi posljedice ili pak sav taj posao preuzeti na sebe i učiniti si pakao od života. Bila sam frustrirana, ljuta, prije svega na sebe. Shvatila sam da sam pomiješala nespojivo i to mi se žestoko obilo o glavu. Osjećala sam da sam na neki način iznevjerila samu sebe, vezala sebi ruke i oslabila se. I da, osjećala sam da sam podbacila u poslu. Bilo je svađa, suza, lupanja vratima, mirenja i kompromisa. Neka su prijateljstva opstala, neka ne.
Priča treća. Najveći izazov. Prije nekog vremena prisna mi je prijateljica ponudila da uloži novac u moj inovacijski projekt, da postanemo partnerice. Našla sam se u velikoj dilemi. S jedne mi je strane novac itekako bio potreban za daljnji razvoj projekta, a njezino povjerenje u mene kao poduzetnicu godilo mi je i cijenila sam ga. No s druge sam strane bila svjesna kakav bi to teret mogao biti za naše prijateljstvo. Projekt bi mogao i ne uspjeti. Izgubiti vlastiti novac rizik je na koji je svaki poduzetnik spreman, ali izgubiti novac prijatelja... Odluke više neću moći donositi sama, o svemu ću se trebati dogovarati s njom. Što ako se nećemo slagati, što ako ćemo imati različite poglede na posao? Hoćemo li nakon razmimoilaženja koja su prirodan dio svakog poslovnog odnosa i dalje moći biti prijateljice koje uz kavu pričaju o djeci, ogovaraju muževe... ? Što ako ona ili ja požalimo što smo ušle u partnerstvo, ako se raziđemo, hoće li to biti i kraj prijateljstva ? Nakon što sam danima u glavi prevrtala misli za i protiv, zaključila sam da to samo zajednički možemo riješiti. Porazgovarale smo otvoreno, iznijela sam joj sve svoje dileme, ukazala na rizike i moguće razvoje događaja i zamolila je da dobro razmisli i preispita svoju ponudu. Nije se predomislila, a ja sam ponudu prihvatila. Za sada stvari teku odlično, posao se dobro razvija i svi su izgledi da će joj se ulaganje isplatiti. Nastojimo odvojiti privatno i poslovno. Ponekad se nalazimo samo zbog posla, a ponekad i dalje družimo privatno, uz kavu ili na obiteljskim ručkovima. Ali ipak je sada uvijek tu na neki način prisutna i ta druga dimenzija. Ponekad, odnoseći posuđe u kuhinju prokomentiramo neku ponudu ili novu ideju ili se na izletu odvojimo od ostalih kako bismo napravile plan za slijedeći tjedan. Za sada nam se to sviđa. Povjerenje i vjera u uspjeh su tu, a vrijeme će, kao i uvijek, pokazati jesmo li dobro odlučile.
I tako je moje iskustvo s ispreplitanjem posla i prijateljstva prilično šaroliko. Priznajem, ponekad pozavidim ljudima koji uspijevaju biti suzdržaniji, jasnije vide i znaju održati granicu između korektnog poslovnog odnosa i pretjeranog zbližavanja. Pretpostavljam da je njima život jednostavniji. No znam i da je to uvelike posljedica upravo moje prirode i teško da tu mogu mnogo promijeniti. Sasvim je izvjesno da ću i ubuduće vrlo često prebrzo prelaziti granice pa jedino što sa sigurnošću mogu reći jest da će mi i nadalje biti zanimljivo i uzbudljivo.
„Vi niste ovdje da biste bile prijateljice, nego suradnice“, obrecnula se jednom na nas šefica. Bila je to mala privatna redakcija u kojoj su radile samo žene. Naravno da smo se međusobno brzo zbližile, sprijateljile, otvorile. Raditi u takvom okruženju bilo je ugodnije, prisnije, a naše prijateljstvo nosilo je i neke prednosti, međusobno smo se podržavale, pomagale, uskakale jedna drugoj. I pokrivale se kad je trebalo, znate već što to znači. Branile smo jedna drugu kad bi šefica kritizirala neku od nas, čak i kad smo znale da je u pravu. U opuštenijim trenucima zafrkavale smo se, ponekad je ogovarale kad je plaća kasnila ili kad bi sazvala kolegij u petak u pet. Takvi bi razgovori naravno naglo prestajali čim bi se šefica pojavila. Stvorio se tako s vremenom neki jaz, dvije suprotne strane, na jednoj ona, na drugoj mi, zaposlenice. Ljutilo ju je to, osjećala je da nam je prijateljstvo iznad poslovnosti i jasno nam je davala do znanja da to ne podržava. Njezin je interes bio prije svega iznad vode održati malu tvrtku (sada znam što to znači!) u koju je mnogo uložila, radila je puno i potpuno posvećeno. I očekivala je to isto od nas, svojih zaposlenica. A kako prijateljstvo ima neka druga pravila od poslovnog odnosa, ponekad je naše prijateljstvo zaista narušavao idealno poslovanje. Zato moram priznati da je sada, s vremenskim odmakom i većim iskustvom, razumijem. Prijateljstvo rođeno u redakciji nastavilo se i nakon što smo sve otišle s tog posla, a sve ono što smo tamo zajedno prošle sasvim mu je sigurno dodalo još jednu dubinu i kvalitetu.
Priča druga. Kasnije sam se našla u situaciji da i sama budem nadređena, voditeljica scenarističkog tima na jednom velikom projektu. U ekipu sam sama mogla izabrati suradnike, ljude koji mi odgovaraju, i nastao je jedan sjajan tim zanimljivih i živopisnih suradnika s kojima sam se odlično slagala. Pisanje je specifičan posao, scenarij ne može nastati u uštogljenoj, sterilnoj atmosferi pa smo se puno družili, zabavljali, razgovarali i ubrzo se među nama razvilo prijateljstvo. Znala sam životne okolnosti svojih suradnika, njihove privatne probleme, želje, strahove... I oni moje. I sve je to naše radne dane činilo ugodnijim i plodnijim do trenutka kad su se okolnosti promijenile. Moji nadređeni skratili su nam rokove, ubrzali tempo, pritisak je bio strašan. O našem je poslu ovisio posao tristotinjak ljudi na cijelom projektu. Na meni je bila odgovornost da svoju ekipu reorganiziram tako da od njih dobijem ono što su nadređeni tražili. Odjednom mi se prijateljski odnos koji sam s njima uspostavila pokazao kao velika smetnja. Jer, ja sam im sada bila prijateljica, a ne šefica. Kako sam mogla tražiti od prijateljice da radi petnaest sati dnevno kad sam znala da doma ima dvoje male, boležljive djece? Kako odbiti kolegi slobodne dane da otputuje na svadbu bratu za kojeg sam znala da mu je jedina obitelj? Kako reći jednoj manje uspješnoj članici tima, koju smo do tada svi pokrivali, da se mora trgnuti ili ću je morat zamijeniti? Našla sam se pred nemogućim izborom, pregaziti prijateljstvo ili prekoračiti rokove i snositi posljedice ili pak sav taj posao preuzeti na sebe i učiniti si pakao od života. Bila sam frustrirana, ljuta, prije svega na sebe. Shvatila sam da sam pomiješala nespojivo i to mi se žestoko obilo o glavu. Osjećala sam da sam na neki način iznevjerila samu sebe, vezala sebi ruke i oslabila se. I da, osjećala sam da sam podbacila u poslu. Bilo je svađa, suza, lupanja vratima, mirenja i kompromisa. Neka su prijateljstva opstala, neka ne.
Priča treća. Najveći izazov. Prije nekog vremena prisna mi je prijateljica ponudila da uloži novac u moj inovacijski projekt, da postanemo partnerice. Našla sam se u velikoj dilemi. S jedne mi je strane novac itekako bio potreban za daljnji razvoj projekta, a njezino povjerenje u mene kao poduzetnicu godilo mi je i cijenila sam ga. No s druge sam strane bila svjesna kakav bi to teret mogao biti za naše prijateljstvo. Projekt bi mogao i ne uspjeti. Izgubiti vlastiti novac rizik je na koji je svaki poduzetnik spreman, ali izgubiti novac prijatelja... Odluke više neću moći donositi sama, o svemu ću se trebati dogovarati s njom. Što ako se nećemo slagati, što ako ćemo imati različite poglede na posao? Hoćemo li nakon razmimoilaženja koja su prirodan dio svakog poslovnog odnosa i dalje moći biti prijateljice koje uz kavu pričaju o djeci, ogovaraju muževe... ? Što ako ona ili ja požalimo što smo ušle u partnerstvo, ako se raziđemo, hoće li to biti i kraj prijateljstva ? Nakon što sam danima u glavi prevrtala misli za i protiv, zaključila sam da to samo zajednički možemo riješiti. Porazgovarale smo otvoreno, iznijela sam joj sve svoje dileme, ukazala na rizike i moguće razvoje događaja i zamolila je da dobro razmisli i preispita svoju ponudu. Nije se predomislila, a ja sam ponudu prihvatila. Za sada stvari teku odlično, posao se dobro razvija i svi su izgledi da će joj se ulaganje isplatiti. Nastojimo odvojiti privatno i poslovno. Ponekad se nalazimo samo zbog posla, a ponekad i dalje družimo privatno, uz kavu ili na obiteljskim ručkovima. Ali ipak je sada uvijek tu na neki način prisutna i ta druga dimenzija. Ponekad, odnoseći posuđe u kuhinju prokomentiramo neku ponudu ili novu ideju ili se na izletu odvojimo od ostalih kako bismo napravile plan za slijedeći tjedan. Za sada nam se to sviđa. Povjerenje i vjera u uspjeh su tu, a vrijeme će, kao i uvijek, pokazati jesmo li dobro odlučile.
I tako je moje iskustvo s ispreplitanjem posla i prijateljstva prilično šaroliko. Priznajem, ponekad pozavidim ljudima koji uspijevaju biti suzdržaniji, jasnije vide i znaju održati granicu između korektnog poslovnog odnosa i pretjeranog zbližavanja. Pretpostavljam da je njima život jednostavniji. No znam i da je to uvelike posljedica upravo moje prirode i teško da tu mogu mnogo promijeniti. Sasvim je izvjesno da ću i ubuduće vrlo često prebrzo prelaziti granice pa jedino što sa sigurnošću mogu reći jest da će mi i nadalje biti zanimljivo i uzbudljivo.
