Bio je to jedan užurban dan između telefonskih poziva i konzultacija u Filaksu. Dok sam razgovarala telefonom i paralelno čekala buduću polaznicu za upis, zaboravila sam zatvoriti vrata od ureda.
U međuvremenu je u hodnik ušao beskućnik, u jako lošem kaputu, sav mokar i pitao može li si napraviti kavu u automatu. Rekla sam mu da može, pitao me za boce, ali nažalost nisam imala.... Zaboravila sam da su mi otvorena vrata i otišla sam u drugu sobu i nastavila razgovor. Aparat za kavu je točno pored ureda gdje su bila otvorena vrata i obzirom da je riječ o maloj sobi, odmah iz hodnika je vidljivo da nikoga nema unutra. Uzeo je kavu, čula sam kako je aparat završio s radom i kako je izašao iz hodnika (čuje se zvuk vrata).
U međuvremenu su u hodnik ulazili i drugi ljudi, čula sam da je došao gospodin koji održava aparat i da su neki dolazili u druge urede. Nažalost, tek nakon pola sata sam shvatila da sam ostavila novčanik na stolu i otvorena vrata i sva izbezumljena otišla provjeriti je li sve u redu. Veoma je rizično ostaviti novčanik tik do vrata, dostupan, zajedno sa svim dokumentima. Kad sam došla u sobu, vidjela sam da je sve na mjestu. Ljudi su prolazili, a među njima i taj predivni beskućnik, čovjek koji nema ni za odjeću, vjerojatno nema ništa, a nije želio uzeti tuđe. Zahvalna sam što se to dogodilo da svi vidimo kako nas ne određuje životna situacija u kojoj smo se našli (bez obzira jeste li bogati, prosječni ili siromašni), nego svaki dan imamo izbor odlučiti kakav ćemo biti čovjek... Obzirom na predrasude koje vladaju, neki će pomisliti da su političari ili bogati ti koji zapravo kradu, netko će pomisliti da su to ljudi kojima je ugrožena egzistencija... Ipak, najvažnije je da ne trošimo vrijeme na rasprave o tome tko je u pravu, već je važno vidjeti što možemo konkretno učiniti za druge... Kako sam bila jako sretna što su se svi prolaznici bili jako pošteni, uključujući i beskućnika kojem "naoko" najviše treba instant pomoć, odlučila sam ovo zapamtiti i podijeliti s drugima kao poruku.
Naslov ovog teksta je "Pamti pa vrati". Vjerojatno ste pomislili da je riječ o nekoj drugoj temi, tj. možda osveti ili vraćanju "milo za drago". Nije. Zapamtila sam ovaj događaj i drugi dan odlučila pomoći (vratiti) udruzi koja brine o beskućnicima... Evo i vama inspiracija da vidite imate li što viška što možete proslijediti u udrugu Dom nade (link).
Svatko od nas svaki dan odlučuje kakav će od danas biti čovjek. Hvala svima koji su obzirni, misle na druge i pošteno žive svoj život.
